Ljupčac (lat. Levisticum officinale) je višegodišnja začinska i ljekovita biljka koja spada u porodicu štitarki. Smatra se da je porijeklom iz zapadne Azije, a zahvaljujući benediktincima, u srednjem vijeku je stigao u Europu. Ovaj začin je poznat i pod nazivima maggi, selen, jubček, biljka vegeta, belestika, luštrik, lesandrina, milobud itd.
U nekim zemljama raste samoniklo, najčešće u planinskim krajevima, a kod nas se često uzgaja u vrtovima. Ljupčac ima račvast korijen iz kojeg u prvoj godini uzgoja izbijaju listovi koji formiraju lisnu rozetu. Ti dvostruko ili trostruko perasti tamnozeleni listovi su mesnati i sjajni. Imaju jajast oblik i nazubljene rubove. Kasnije se razvija mesnata i cjevasta stabljika na kojoj rastu jednostavniji i manji listovi. Stabljika može doseći visinu i do 2 metra, a na njenim ograncima rastu štitasti cvatovi sastavljeni od žutih cvjetova.
Ljupčac je starim Grcima bio omiljeni začin, a Rimljani su ga smatrali afrodizijakom i nazivali biljkom ljubavnika.
Kao začin koriste se sjemenke, korijen te svježi ili sušeni listovi ove biljke.
Berba i čuvanje ljupčaca
Listovi ljupčaca mogu se brati od proljeća do kasne jeseni. Iako se mogu koristiti i sušeni listovi, ipak je najbolje koristiti ih svježe ili ih zamrznuti.
Svježe listove ljupčaca možemo sačuvati 3-4 dana ako ih spremimo u hladnjak u plastičnoj vrećici. Ako ih zamrznemo u posudi za led, možemo ih čuvati i do četiri mjeseca.
Oni koji uzgajaju ovu biljku i žele skupiti sjeme, to mogu učiniti onda kada sjeme poprimi smeđu boju. Sjeme se skuplja po suhom vremenu, a nakon toga se sprema u papirnatu vrećicu koju je potrebno objesiti na suho i prozračno mjesto. Sušeno sjeme ljupčaca, kao i listove, treba čuvati u hermetički zatvorenim posudama na tamnom i hladnom mjestu.
Priprema jela s ljupčacem
Ljupčac, biljka vegeta ili maggi je najpopularniji u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. U kulinarstvu se kao začin upotrebljava cijela biljka – listovi, stabljika i korijen. Ima pikantno-slatkast okus koji blago podsjeća na celer, a s obzirom na to da je riječ o dosta intenzivnom začinu, treba ga dodavati jelima tek u manjim količinama.
Često se dodaje juhama, mesnim jelima, ali i umacima (posebno onima od svježeg sira). Nasjeckani listići se koriste za začinjavanje salata, dok se sjemenke dodaju raznim likerima ili se koriste u pripremanju konzervirane hrane.
Listove ljupčaca možemo koristiti i za začinjavanje namaza, složenaca, sendviča i ribe, dok se stabljike mogu koristiti kao dodatak salatama ili blanširati i jesti na isti način kao i stabljike rabarbare. Korijen koji će se koristiti kao začin uzima se od jednogodišnjih biljaka. Najčešće se osuši i usitni pa se u tom obliku dodaje jelima.
Najveću je popularnost ljupčac stekao 1960-ih godina, kada se na naše prostore proširila mješavina Maggi začina iz Njemačke. Izvrsno se slaže s ostalim začinima poput origana, pa se u toj kombinaciji dodaje svježim salatama od rajčice.
Kad su u pitanju drugi začini, ljupčac također možemo kombinirati s češnjakom, lukom, mažuranom, majčinom dušicom i vlascem.
Ljekovita svojstva ljupčaca
Ljupčac je još kroz povijest bio poznat kao biljka koja ima izvrsna ljekovita svojstva. U narodnoj medicini se već dugi niz godina koristi kao pomoć kod želučanih tegoba i posljedica loše probave, bolesti bubrega i mjehura, reume, migrene, gihta te menstrualnih bolova.
Eterično ulje ljupčaca koristi se u liječenju jetre, dok se korijen i suhi listovi ove biljke koriste za pripremu čajeva.
Ljupčac ne bi smjele konzumirati osobe s visokom tjelesnom temperaturom ni trudnice.
Foto: ivabalk/Pixabay
Đumbir