Kamenica (lat. Ostrea edulis), ili Europska kamenica, morska je školjka iz porodice kamenica (Ostreidae). Gotovo sva svjetska proizvodnja kamenica otpada na pacifičku kamenicu (lat. Crassostrea gigas), a poznate su još i američka kamenica (lat. Crassostrea virginica), te evropska kamenica (lat. Ostrea edulis). Grad Bretanja smješten na francuskoj obali najpoznatije je uzgajalište kamenica u Europi.
.
U Hrvatskoj značajnija uzgajališta kamenica nalazimo u Limskom kanalu, Pulskom i Malostonskom zaljevu, uvali Klimno i Pirovačkom zaljevu. Pogodne uvjete za život kamenica imaju svi zaljevi i kanali Istre, Creska uvala, Klimno (otok Krk), Novigradsko more, Pašmanski kanal, Šibenski zaljev, manje uvale oko Splita, i Mljetska jezera.
Tijelo kamenice ili njen jestivi dio smješten je unutar dviju nesimetričnih ljuštura. Lijeva udubljena ljuštura služi kamenici za prihvaćanje za podlogu, a desna je ravna. Ljušture spaja jaki mišić. Kamenica je duguljasta i srcolikog oblika, nazubljenih rubova ljušture, a boja ljušture varira od kamenobijele do bjelkasto sive. Naraste do 13 cm u dužinu. Kamenica živi isključivo prilijepljena na tvrde podloge kao što su stijene i to u manjim kolonijama. Hrani se isključivo planktonom. Najveći neprijatelji su joj rakovi, morske zvijezde, puž volak, i razne vrste riba.
Kamenice su još u doba starih Rimljana smatrane izuzetnom i kvalitetnom delikatesom. Meso joj je izrazito hranjivo jer sadrži puno bjelančevina, ugljikohidrata i vitamina A, B1, B2, C i D.
Kamenice se jedu dok su još sviježe, odnosno sirove uz dodatak malo limunova soka i par kapi maslinovog ulja. Bitno je da budu hladne, a to je i glavni razlog njihovog serviranja na ledu. Također, kamenice se mogu jesti flambirane u konjaku (u otvorenu kamenicu se kapne konjak te se kamenica zapali, kad se vatra ugasi u nju se kapne par kapi maslinovog ulja i limun), te pečene u ljušturi na žaru.
Autor: M.T.
Jabuka