Jakovljeva kapica

Jakovljeva kapica pripada redu školjaka, a u nas je još poznata i pod nazivima čančula, pokrovača, kapesanta, lepeza, te školjka Svetog Jakova. Jakovljeva kapica ima lepezast oblik, s dvije različite ljušture. Jedna je lijepo oblikovana, lepezastog oblika, dok je druga ravna. Ljušture su joj izbrazdane, sa 14 – 16 radijalnih rebara.

S unutrašnje je strane ljuštura obložena plaštem na čijem se vanjskom rubu nalazi mnoštvo sićušnih osjetila- ticala i organa vida, te očiju u obliku tamnih točaka. Pomoću njih jakovljeva kapica može registrirati nailazak predatora, te na vrijeme zatvorit ljušture.

Ljušture imaju sivkastorumenu, ili blijedožučkastorumenu boju. Naraste do promjera od 15 cm, težine do 12 dekagrama.

Načinom života jakovljeve se kapice razlikuju od večine školjkaša, jer žive nepričvršćene za podlogu, a imaju i sposobnost kretanja. Brzim otvaranjem i zatvaranjem ljuštura istiskuju vodu, što im omogućava pokretanje unatrag.

Za dno su pričvršćene samo u početnoj fazi rasta, a kasnije kreću u slobodan i samostalan život. Žive isključivo na pjeskovitom dnu, na dubini od 5 do 20 m.

Rasprostranjenost ove školjke u našem moru je osrednja. Najviše je ima uz zapadnu obalu Istre, na širem zadarskom području i u nekim morskim kanalima srednjeg Jadrana.

Lov jakovljeve kapice moguć je čitave godine, no najviše se lovi u zimskim mjesecima. U Italiji je izlov ovih školjaka puno zastupljeniji i razvijeniji nego kod nas.

Jakovljeva kapica je mnogim ljudima zanimljivija kao suvenir nego kao hrana. Njeno povijesno značenje je mnogo veće od bilo koje druge školjke. Stara kršćanska tradicija bilo je hodočašćenje na grob Svetoga Jakova apostola u mjesto Santiago de Compostela, u Španjolskoj.

U srednjem vijeku tamo se masovno hodočastilo, a kao potvrdu da su tamo bili, hodočasnici bi na odjeću prišivali velike lepeze koje su podsjećale na jakovljeve kapice, ili su lepeze bile od njih.

U svjetskoj gastronomiji ova školjka ima veliku ulogu. U nas se malo lovi, pa se rijetko može naći u gastronomskoj ponudi domaćih ugostitelja. Meso joj je ukusno, ali tvrdo. Najčešće se priprema na buzaru, uz dodatak lovorovog lista i malo maslinova ulja. Poseban su specijalitet jakovljeve kapice zapečene u pećnici.

Autor: M.T.