Anis (lat. Pimpinella anisum) je jednogodišnja biljka iz porodice štitarki. Smatra se kako je anis jedna od najstarijih poznatih začinskih biljaka. Osim kao začin anis se koristio i kao ljekovito sredstvo. Još se u starom Rimu anis upotrebljavao za lakšu probavu hrane, posebno nakon obilnih obroka, dok su ga po ostatku Europe proširile rimske legije.
Mnoga su se vjerovanja vezana za anis pojavila tijekom stoljeća, smatralo se kako je idealan za pobuđivanje seksualnog nagona, ali i kao lijek protiv padavice.
Anis (aniš, kako ga često nazivaju) je tanak korijen, a može narasti do 70 cm u visinu. Razlikujemo donje i gornje listiće na stabljikama. Donji su ovalni i nazubljeni, dok su gornji manji i sa peteljkama. Cvjetići su žućaste boje, a plodovi u obliku sjemenki narastu do 4 mm. Anis je idealan za uzgoj u umjerenim i sredozemnim klimama.
Prilikom tradicionalnog sušenja stabljike sa sjemenkama se objese naopako, a ispod njih se stavi mekani papir. Posušene sjemenke padaju na papir. Ukoliko radite ovo od kuće, imajte na umu da sjemenke morati brzo ukloniti da ne izgube svoj miris i aromu. Prije same uporabe sjemenke se melju i usitnjuju.
Miris anisa je jak, slakast i svjež pa se u kulinarstvu koristi za pripremanje peciva i ostalih slastica. Ovisno o državi i njenom položaju, anis se koristi u raznim jelima. Primjerice u Sredozemlju se njime začinjavaju meso i povrće, u Njemačkoj ga stavljaju u raženi kruh, dok u Francuskoj njime začinjavaju ribu i riblje juhe.
Poznati su recepti gdje se anis dodaje sirevima, ukiseljenm povrću, ali i voćnim salatama. U industrijskoj se proizvodnji anis koristi i u produkciji bombona, a zna se dodavati i u alkoholna pića, posebno u turski raki ili grčki ouzo.
U ovim se slučajevima dodaje u obliku esencijalnih ulja. Osim u prehrani anis se koristi i kao izvrsni antiseptik, njime se prema tradicionalnoj medicini smanjuje nadutost, ali i sprječava prehlada.
Foto: Dinkum/Wikimedia
Peršin